Carske sfere i Jadran

Propadanje Dalmacije nakon Rima i obnova složenog društvenog sustava

U ovom će se poglavlju raspravljati o problemima socijalnog kolapsa i regeneracije u postrmskoj
Dalmaciji. Kako su kroz povijest postojale različite definicije i različite kognitivne mape Dalmacije,
važno je odmah ustvrditi da u ovom poglavlju 'Dalmacija' odgovara teritoriju kasne antičke rimske
Dalmacije, koji se proteže između najjužnijeg dijela Panonske nizine i istočne obale Jadrana. U kasnoj
Antici ovaj kraj nije obuhvaćao modernu Crnu Goru i jugozapadnu Srbiju, koji su bili dio provincije
Praevalitana. Svrha ovog poglavlja nije toliko dati definitivne odgovore na mnoga pitanja o „mračnom
dobu“ u Dalmaciji, već promatrati regiju u ovom razdoblju kroz dokaze koji ukazuju na društveni
kolaps i obnavljanje. Također, ovo nije kratki pregled ovog složenog problema, kojega treba krajnje
usklađeno i detaljno analizirati iz različitih znanstvenih perspektiva. Pojam „kolaps ( propast)”
možemo različito definirati prema kontekstu. Kad se primijeni na ljudsko društvo, podrazumijeva
društvenu transformaciju koju karakterizira brza decentralizacija i pojednostavljenje društvenih
mreža i organizacije, praćene kulturnim i političkim promjenama. Kolaps nikada nije apokaliptični kraj
civilizacije. Naprotiv, sva ona društva koja su doživjela kolaps održavala su različite stupnjeve
kontinuiteta s prošlošću.1 Propadanje i oporavak Dalmacije ne može se promatrati izolirano od
transformacije rimskog svijeta u kasnoj Antici i treba ga promatrati u okviru imperijalne dinamike u
pokrajini. Nedvojbeno je bio funkcionalni dio carskog sustava prije kontrakcije bizantskog carstva u
sedmom stoljeću na jugoistoku Europe. Nakon toga, o čemu ćemo raspraviti i ovdje, post-rimska
Dalmacija pokazuje karakteristike carskog pograničnog društva, gdje su carske sile intervenirale samo
sporadično i neizravno. Dokazano je da nam politička i kulturna fluidnost ( protočnost, živost) carskih
granica govori mnogo više o carstvima - i njihovoj ekspanziji i kontrakcijama – za razliku od
istraživanjima koja su usredotočena na njihove centre i nekolicinu ključnih igrača u tim centrima.
Analiza svjetskog sustava također može pomoći u rasvjetljavanju osebujnog položaja Dalmacije. Od
dijela svjetskog sustava u kasnoj antici promakla se u kontaktnu periferiju, s malim kontaktom
između jezgre i periferije, u sedmom i osmom stoljeću, prije nego što se integrirala u novi,
ranosrednjovjekovni europski svjetski sustav u IX st. U ranijim tumačenjima kolaps u Dalmaciji gotovo
je jednoglasno pripisan velikom broju doseljenih Slavena, koji su iskoristili povlačenje carskih snaga
u Heraklijevo vrijeme (610.-641.) za invaziju i naseljavanje regije. Arheološka tumačenja također su
izbjegla propitivanje vrhovnog autoriteta naših pisanih izvora, posebno priče o dolasku Hrvata i Srba
zabilježenih u bizantskom traktatu iz 10. stoljeća De administrando imperio. Da je kretanje
stanovništva u šestom i sedmom stoljeću imalo veliki utjecaj na cijelu jugoistočnu Europu, teško je
dovesti u pitanje. No danas izgleda razvidno da je slika priljeva Slavena u postrimsku Dalmaciju
konstrukt hrvatske historiografije iz devetnaestog stoljeća, ovjekovječene iz različitih političkih i
ideoloških razloga. Agenda učenjaka poput Franje Račkog jasna je: oni su gradili povijesnu biografiju
Hrvata i Južnih Slavena, reagirajući na slične intelektualne projekte u zapadnoj i srednjoj Europi
devetnaestog stoljeća. Da bi se to postiglo bilo je potrebno "izbrisati" Antiku, bar simbolično - kako bi
ispraznili Dalmaciju od njenog stanovništva, a slavensko stanovništvo naselili u "praznu kuću". Ako
uklonimo ovaj način razmišljanja, cijela ideja o masovnim migracijama i naseljavanju u post-rimskoj
Dalmaciji visi o tankom nizu dokaza koji su dostavili mnogo kasniji izvori, poput De administrando.

1
Dalmacija je već duže vrijeme propala kroz pukotinu između 'globalnih' istraživanja srednjeg Bizanta i
post-rimskog zapada, ignorirane od obje strane. Položaj Dalmacije kao zone interakcije Bizanta, post-
rimskog zapada i osebujne panonske kulture Drugog avarskog kaganata čini ovaj kraj jedinstvenim i
važnim za naše razumijevanje razdoblja između sedmog i devetog stoljeća. Kolaps Dalmacije
nadopunjuje naše znanje bizantskoj kontrakciji i preobrazbi u ovom razdoblju, omogućujući nam da
taj proces sagledamo iz perspektive carske periferije i pograničnih područja. To je također primjer
očitijeg povijesnog diskontinuiteta u post-rimskom svijetu, nasuprot onome što se događalo u Italiji i
Galiji, ali dopunjavajući, iz komparativne perspektive, ono što se događalo u Britaniji. Oporavak
složenih društvenih sustava u Dalmaciji u kasnom osmom stoljeću pruža nam i dragocjen uvid u
lokalne društvene transformacije na periferiji projekta izgradnje Karolinškog carstva.

Kasna antika u Dalmaciji

Rimska je Dalmacija u svom korijenu carski "artefakt", proizvod rimske ekspanzije u prvim stoljećima
prije Krista i nove ere. Bila je sastavljena od različitih domorodačkih zajednica bez ikakvog definiranog
zemljopisnog, političkog ili kulturnog jedinstva, osim vrlo širokih linija. Kad je uspostavljena, rimska
Dalmacija nije imala značajan periferni status unutar carskog sustava, bilo u pogledu zemljopisa ili
gospodarskog značaja. Bila je to ekološki raznolika regija, s neravnomjernom raspodjelom prirodnih
resursa i naselja. Obala i otoci imali su više urbaniziranih obrazaca naseljavanja, razvijenih oko
značajnih područja obradivog zemljišta u Ravnim kotarima, dolini Neretve i glavnom gradu provincije
Saloni. Planinsko zaleđe sastoji se od dvije ekološke zone - šumovitih sjevernih i vapnenačko krškog
područja, s povremenim ravnicama poznatim i kao polja. Zbog toga je komunikacija između sjevera i
panonske ravnice bila vrlo teška, iako je rimska imperijalna vlada uložila ozbiljne napore u razvoj
cestovne infrastrukture. Zaleđe je igralo značajnu ulogu u carskom gospodarstvu kao dio panonsko-
dalmatinske teritoria metallorum. Naseobina je ostala raspršena, koncentrirana oko riječnih dolina i
rimskih cesta, bez tipičnih urbanih središta. Umjesto toga, u zaleđu su se razvili grozdovi malih,
spojenih gorskih mjesta koja obično nisu slijedila grčko-rimske urbane obrasce. Čini se da se
ekonomija u zaleđu temeljila na rudarstvu i poljoprivredi. Potonji je koristio rimski sustav villa rustica
u cijeloj provinciji, iako je to postupno nestajalo iz dalmatinskog krajolika oko 400–450, posebno u
sjevernom i središnjem dijelu provincije. U obalnim regijama i otocima istočnog Jadrana vile su
preživjele nešto kasnije nego u zaleđu. Dokazi iz Dalmacije iz petog i šestog stoljeća ne pokazuju
značajno slabljenje ranijih društvenih, ekonomskih ili vjerskih struktura, niti izgleda da je kratko
razdoblje ostrogotske vladavine imalo vidljiv utjecaj. Položaj Dalmacije unutar carskih struktura se
meeđutim mijenja tijekom petog stoljeća, kako je prešao iz dijela unutarnje jezgre na periferiju. To je
bilo kada je Panonija bila izgubljena za carstvo. Ipak, nema specifičnih i uvjerljivih znakova
gospodarskog pada u Dalmaciji u šestom stoljeću. Dokazi o povećanoj aktivnosti rudnika Japra u
najsjevernijim dijelovima provincije uvjerljivi su za ovo razdoblje, s obzirom na to da je za miniranje
potrebna funkcionalna carska infrastruktura. Nestanak vinskog gospodarstva u velikim dijelovima
Dalmacije u petom stoljeću nije uopće nužno utjecalo na gospodarstvo. Kao što ističe Chris Wickham,
generalno ukidanje vile ekonomica u kasnoj antici pokazuje društvenu i kulturnu promjenu, a ne
ekonomski kolaps. Vjerske strukture čak pokazuju značajan stupanj širenja i učvršćivanja u ovom
razdoblju. Važan dokaz za to je jasno širenje vizualnih simbola kršćanstva u zaleđu, gdje su u petom i
šestom stoljeću sagrađene mnoge crkve. To također pokazuje kako su lokalne elite i zajednice
ulagale značajne resurse u prikaz svog statusa. Od ukupno 264 kasnoantičke dalmatinske crkve izvan
Salone, Pascal Chevalier nalazi ih više od stotinu izvan obalnog područja i ravnica Ravnih Kotara.
One nisu podjednako raspoređene, a koncentracija ovih crkava u dolinama Bosne, Lašve, Neretve,
Une, Vrbasa i Hercegovačkog polja odražava obrasce kasnoantičkog staništa. Izvješća Salonitskih
vijeća iz 530. i 533. godine također potvrđuju uspostavu rudimentarne crkvene infrastrukture u
zaleđu, pa čak i potrebu za daljnjim širenjem. Ta izvješća se ponekad dovede u pitanje, ali ih ipak
smatramo vjerodostojnima.

Kolaps Dalmacije
Naši pisane priče bilježe sporadične i lokalizirane vojne akcije u Dalmaciji. Tu se spominju uloge
istočne obale Jadrana u Justinijanovim gotskim ratovima, kao i i Procopiusovo izvješće o
prezimljavanju Sclavinija u Dalmaciji 550/551., nakon što su ih carske snage protjerale iz Epira.
Premda kasno šesto stoljeće pokazuje političke nesigurnosti na granicama Dalmacije - poput napada
na Avaru i poraza na sjeveru Dalmacije 597. godine i prisutnosti bandi Sclavinija u Istri u 599/600 i
610/611. - što se tiče naših pisanih izvora, tada se u Dalmaciji nije dogodilo ništa stvarno važno ili
katastrofalno. Međutim, ti pisani izvori nestaju nakon zadnjih datiranih pisama pape Grgura I Velikog
(590–604.) Salonskom biskupu Maksimu. Kratko se spominje i misija opata Martina, kojega je poslao
papa Ivan IV (640.-642.) da otkupi taoce zarobljene u Dalmaciji od nepoznatih 'barbara' ili 'pogana'.
Samo se u kasnijim pisanim izvorima, kao što je De administrando, sugerira da je naseljavanje Hrvata
i Srba došlo u vrijeme cara Heraklija, dok Thomas iz Splita, autor Historia Salonitana, opisuje kako su
Slaveni osvojili Salonu. Ovo nije mjesto za raspravu o tim izvorima. Ali važno je razumjeti kako njihova
pozitivistička tumačenja postaju neodrživa, predstavljajući lokalne povijesne uspomene i ideološke
narative koji su ugrađeni u ta djela. Postoje brojne utvrde u Dalmaciji iz kasne antike, a radi se
uglavnom o malim utvrdama. Neke datiraju iz petog i šestog stoljeća, ali većina je nejasno i
neprecizno označena kao "kasnoantička". Često se nalaze na vrhovima brda, ponekad obnovljene
utvrde iz željeznog doba, a većina utvrda na obali i otocima izgrađena je tijekom Justinijanovih
gotskih ratova. Utvrde u zaleđu obično se tumače kao odgovor na unutarnju migraciju i vanjske
pritiske, dokaz apokaliptičkog kolapsa, nedostatka sigurnosti i burne reakcije lokalnog stanovništva
na barbarsku invaziju. Ipak, kao i kod kasnoantičkih crkava, i ove utvrde rijetko pokazuju tragove
propasti i uništenja. Izuzeci iz zaleđa su rijetki i uključuju utvrde u Crkvina na Makljenovcu kod Doboja
i bazilike poznate kao Breza II, Vrba-Borak, Dabravine i Oborci. Ako izuzmemo masovnu invaziju
barbara iz slike, moramo pronaći drugo objašnjenje za pojavu tih utvrda. Položaj utvrda u Dalmaciji je
osebujan. Na sjeveru, uz izuzetak velike utvrde Crkvina-Makljenovac, jedine koncentracije utvrda su
oko rudarskog okruga na sjeverozapadu i na području prilaza kroz dolinu Vrbasa. Zaista, većina utvrda
nije pronađena na sjeveru pokrajine, gdje bi se moglo očekivati da je postojala stalna prijetnja
invazijom. Ranije analize arheoloških dokaza nisu pokazale da su na pojavu utvrda u Dalmaciji
utjecale i unutarnje promjene koje su već u tijeku u mediteranskom svijetu i bizantskom carstvu.
Gradovi više nisu bili presudni za carsku ekonomiju i političku kontrolu, bili su neodrživi i skupi za
održavanje, a od šestog stoljeća carstvo je sve više koristilo zaleđe kao svoju ekonomsku bazu. Pojava
kasnoantičkih utvrda u dalmatinskom zaleđu, kada se promatra u širem kontekstu, pokazuje tek više
od ponavljanja obrasca rano-srednjih bizantskih utvrđenih seoskih brežuljaka smještenih duž rijeka i
glavnih komunikacijskih putova. Također možemo vidjeti da ovaj redefiniran urbanizam, koji se može
pratiti od trećeg stoljeća dalje u jugoistočnoj Europi, savršeno podudara s obrascem naseljavanja
Dalmatinskog zaleđa u rimsko doba i vjerojatno može objasniti kako je ova šira regija djelovala unutar
carskog sustava u petom i šestom stoljeća.
Florin Curta osporio je pojavu utvrđenih sela na središnjem i istočnom Balkanu tvrdeći da su to
utvrde uglavnom naseljeni vojnicima, a ne sela koja su naseljavali lokalni seljaci. Ovdje se nećemo
baviti tim argumentom, što je možda važno za istočni i središnji Balkan, glavnu europsku prometnicu
prema Carigradu i Egeju. No, treba napomenuti da je, osim nekoliko sjevernih utvrda poput Crkvina-
Makljenovac ili onih smještenih oko rudnika Japra, teško vidjeti razlog za smještanje vojnika u
dalmatinsko zaleđe. Iako su nedovoljne i nepotpune, osobito izvan obalnog područja i njegovog
neposrednog zaleđa, naši arheološki zapisi ukazuju na depopulaciju, ali nema dokaza o značajnom
vanjskom naseljavanju u sedmom stoljeću. Ovo ne znači da uopće nije bilo naseljavanja ili da se to
naseljavanje nije dogodilo u susjednim regijama poput Istre. Ali ne postoje dokazi o društvenim i
kulturnim promjenama koje je donijela velika vanjska skupina, niti o razaranju u sedmom stljeću.
Nije bilo očiglednih razloga da avarski i slavenski napadi napadnu Dalmaciju – kao ni što ih nisu imali
Huni u petom stoljeću. Nije bilo gradova koj bi mogli opustošit zbog ucjene ili otkupnine, nije bilo
značajnih količina obradivog zemljišta i nikakvih ekonomskih ili socijalnih davanja. Treba imati na umu
da je ono što povjesničari nazivaju prvim avarskim kaganatom bilo „carstvo sjena“: decentralizirano
pusto carstvo koje je postojalo i hranilo se bizantskim carskim strukturama. Avarsko carstvo
odgovara ostalim primjerima decentraliziranih pustih carstava, čija je stabilnost ovisila o iznuđivanju
danaka od primarnih carskih formacija. Smanjivanje bizantskog carstva u sedmom stoljeću odgovara
padu Prvog avarskog kaganata nakon neuspjele opsade Carigrada 626g. Dok su carske snage bile
stacionirane u Dalmaciji, bilo je i razloga za plačke- kao što se može vidjeti iz avarske racije 597g. koju
je spomenuo Theophylact Simokatta (gore, XXX) - ali povlačenje carskih struktura uklonilo je ove
razloge. A teren je braniteljima omogućio znatnu prednost: zaleđe su mogli osvojiti samo
mnogobrojnošću ili sofisticirani vojni motori. Ipak, tragovi propasti, kao što je prethodno definirano
(XXX), jasni su, a mogu se primijetiti i različiti regionalni obrasci urušavanja. Kolaps je najvidljiviji u
primorskim gradovima kao što su Salona, Narona i Epidaur, koji su prestali postojati kao urbane
cjeline u sedmom stoljeću. Na temelju splitskog De administrandoa i Thomasa, raniji učenjaci
vjerovali su da je Salona opljačkana napadom Slavena i Avara negdje između 614. i 639. Međutim, to
je sada dovedeno u pitanje, s obzirom na nedostatak arheoloških dokaza koji bi podržali takvo
pljačkanje grada. Neven Budak tvrdi da je uzrok depopulacije selidba/napuštanje grada i to možda
kroz nekoliko generacija. Možda se nastanjivanje nastavilo kao i u Naroni, ali žarište naselja trajno se
preselilo do Dioklecijanove palače (nekoliko kilometara od središta grada), koja je tada postala jezgra
urbanog srednjovjekovnog Splita (Spalatum). Napuštanje Salone je vjerodostojan dokazi
dalmatinskog kolapsa. Međutim, proces urbanog razvoja u kasnoantičkoj Saloni, osim kristijanizacije
urbanih prostora i ukopa, ostaje nejasan. Nijedna stambena zgrada iz tog kasnog razdoblja nije
pronađena unutar zidina, osim nekoliko stanova urbane elite. To bi mogao biti razlog zašto su bageri
stalo oko crkvi, grobnica i gradskih zidina. Ali od onoga što trenutno možemo vidjeti, samo je crkva
uspjela mobilizirati i preusmjeriti dovoljne resurse kako bi postigla radikalnu transformaciju u
urbanom krajoliku kasnoantičke Salone. No, ovaj je novi urbani krajolik zahtijevao održavanje, što je
bilo moguće samo ako su provincijske društvene strukture i mreže vjerovanja (tj. Kršćanstvo) pravilno
funkcionirale. Kontrakcija carstva Bizanta u sedmom stoljeću oduzela je Saloni i drugim urbanim
središtima na dalmatinskoj obali njihove funkcije kao provincijskih upravnih i crkvenih središta, te su
se njihova gospodarstva i društvene strukture neizbježno smanjile na sami opstanak. Jasno je da od
sedmog stoljeća stanovnici Salone nisu imali dovoljna sredstva za održavanje gradskog življenja;
morali su pronaći druga, povoljnija rješenja i rezati kaput prema krpi, što je značilo da se nastane u
Dioklecijanovoj palači ili da se rašire u ruralnom zaleđu. Do sedmog i osmog stoljeća urbani život na
obali i otocima poprimio je jedinstvene, raznolike oblike naselja, koje se jedva nazivaju urbanim, kao
što se može vidjeti u Zadru. Ova su naselja često kombinirala ruralni karakter s nekim urbanim
funkcijama, spadajući u kategoriju srednje bizantskih 'ruralnih gradova'. Ovim seoskim gradovima na
obali i otocima upravljala je lokalna elita, ali neosporno je da pripadaju širim carskim strukturama.
Pomorska fasada istočnog Jadrana promijenila se samo onoliko koliko se promijenio ostatak carstva.
Ispitivanje materijalnih dokaza iz suvremene Albanije i grčkog Epira pokazuje isti raspršeni obrazac
malih, međusobno povezanih naselja, kombinirajući ruralni karakter s nekim urbanim funkcijama; i
nakon oko 640. većina je ranih bizantskih urbanih jedinica bila napuštena i raseljena u takve seoske
gradove. Također je slična situacija u lukama zapadnog Jadrana. Mapiranje kolapsa u zaleđu je teže :
budući da su društvene strukture bile daleko manje složene i vidljive nego na obali, kolaps je ovdje
možda imao manje učinka. Različite zajednice to sigurno doživljavaju. Znamo za sigurno da je
proizvodnja u rudnicima Japra prestala u ranom sedmom stoljeću, kao i izgradnja novih crkava. Iako
su crkve vjerojatno ostale neodređeno vrijeme nakon toga, prikaz društvenog statusa kroz
građevinske projekte više nije bio prioritet u dalmatinskom zaleđu u ovom razdoblju. Najočitija
promjena u materijalnoj kulturi je izgled grobnih mjesta u nizu (na primjer Mihaljevići-Sarajevo,
Njive-Narona, Kašić-Glavčurak, Greblje-Knin i Korita-Tomislavgrad) i ukopi na grobnim humcima iz
Željeznog doba (kod Matakova Glavica-Krneza i Škornica-Privlaka), sa sve češćim skupnim grobljima.
Grobni artikli počeli su se pojavljivati čak i u čisto kršćanskim sredinama, poput grobnica; te su
pronađene u Oborcima, Kijevo-Vrlici, Lučanima i Munivrane-Gale kod Sinja te kod Šamatorije-Gorica
(kod Imotskog), Varvara-Prozor, Dželilovac-Travnik i Vrba-Glamoč. Ova vrsta sahranjivanja nastavila
se u sedmom i ranom do sredine osamnaestog stoljeća, sa stilskom promjenom artefakata
pronađenih u grobnim sklopovima od „osmogotskog“ do „slavenskog“. Dakle, što je bio razlog
kolapsa? Trebali bismo ozbiljno sumnjati da je potaknuta 'barbarskom' invazijom Slavena ili Avara.
Nisu samo naši suvremeni izvori nesigurni, već su, u komparativnoj perspektivi, "barbari" vrlo rijetko
glavni uzrok društvenog kolapsa u ljudskoj povijesti. Različiti čimbenici u kombinaciji zasigurno su
doprinijeli suzbijanju bizantskog carstva, poput Justinijanske kuge, klimatskih promjena šestog
stoljeća, kao i Heraklijevih perzijskih ratova i pritiska Avara sa sjevera u ranom sedmom stoljeću. Ova
„savršena oluja“ nevolja sigurno je utjecala na postojeće društvene mreže i ubrzala transformaciju
koja je već u tijeku, od kasnoantičkih podzemnih elita do manje hijerarhijskog društva u kojem
dominiraju pojedinci koji su svoju snagu crpili iz neformalnih osobnih utjecaja i bogatstva, a ne iz
rođenog prava.

Dalmacija nakon kolapsa

Nakon c. 620.-630., zaleđe Dalmacije prešlo je od dijela carstva u fluidnu carsku granicu. Carstvu je
bilo skupo i nepotrebno - možda i nemoguće -uložiti daljnja sredstva u očuvanje pune vojne i
administrativne kontrole. Povučene su oružana prisilna i civilna uprava, zadržavajući samo minimalni
broj kontrolnih točaka kako bi osigurali morske veze s carskim posjedima u Istri i Raveni. Te
kontrolne točke, bizantski "bunkeri" i "otvoreni gradovi", da upotrijebim izraz Jonathana Sheparda,
štitile su komunikacijske linije, ali su također formirali interaktivne pogranične zone sa zajednicama
koje ih okružuju. Kako nema naznaka da je bilo koji bizantski pogon stalno stacioniran na istočnom
Jadranu, a nedostaje i bakreni novčić koji bi upućivao na redovna plaćanja mornara, razumno je
pretpostaviti da nije bilo očigledne prijetnje komunikaciji regije s Istrom i Ravennom u sedmom i
ranom osmom stoljeću. Intervencije Constanta II protiv Lombardije u Italiji 663. ili kaznena akcija
Justinijana II protiv Ravene 709. godine nisu se mogli razmatrati bez sposobnosti carstva da kontrolira
plovidbene rute duž istočne obale Jadrana.
Međutim, kovanje veza s tradicijom i povijesnim uspomenama iz antike ostalo je važno za razvoj
identiteta ovih obalnih naselja istočnog Jadrana. Nije iznenađujuće da su do sredine desetog stoljeća
njihovi stanovnici utvrdili i zadržali vlastiti 'rimski' identitet. Do tada je istočna obala i otoci u
potpunosti pripadao njihovim stanovnicima, lokalnim zajednicama i elitama. Paradoksalno je što je
većina ovih zajednica trebala održavati veze s Bizantom, jedinim "ispravnim" nasljednikom Rimskog
carstva, kako bi opravdala svoje tvrdnje o prošlosti u novoformiranim diskursima identiteta. Istočni
Jadran bio je u većem dijelu bizantskog svijeta u sedmom i osmom stoljeću ne zato što su njegovi
stanovnici bili prisiljeni na to, već zato što su im njihove elite trebale da potvrde svoj položaj. Krećući
se prema zaleđu Dalmacije, vidimo pojavu različitih naselja i društvenih obrazaca. U zaleđu Zadra i
Salone-Splita, koji su detaljnije istraženi, može se detektirati veći broj raspršenih, ali međusobno
povezanih zajednica, uglavnom iz dokaza o starohrvatskim grobljima. Međutim, takva se groblja
nalaze po cijeloj srednjodalmatinskoj obali, dolini Neretve, krškom pojasu duvanjskog polja
(Tomislavgrad), Livna, Sinja, pa i dublje u zaleđu. Oni su se u hrvatskoj arheologiji tradicionalno
pripisivali migrantima poganskim Slavenima ili Hrvatima, koji su svoje pogrebne običaje pretvorili iz
kremiranja predaka u sedmom stoljeću u sahranu s grobnim materijalima do osmog stoljeća. O ovom
su stavu drugdje raspravljano i propitivalo, a ovdje ćemo samo ukratko sažeti. Dalmatinsko se društvo
između sedmog i devetog stoljeća bitno razlikuje od društava prije i poslije njega. Dok su se
kasnoantičke društvene strukture počele mijenjati u šestom stoljeću, nijedna promjena se u
materijalnim dokazima ne može pratiti sve do sedmog stoljeća. Pojava grobnih dobara i promjene u
obredima sahrane odražavaju društvene promjene i postojanje društva u kojem su lokalne elite
morale predstaviti svoj status svojim zajednicama na različite načine. Jedna od njih bila je sahrana:
predstavljanje skupa grobnih dobara/ artefakata za sprovod, izbor grobne arhitekture i izbor
pogrebnog obreda bili su znakovi društvenog statusa, religije i etničke pripadnosti pokojnika. Ne
postoje odlučujući dokazi za dekristijanizaciju, na isti način kao što ne možemo naći dokaze o
održavanju kršćanstva ili crkvenoj infrastrukturi. Poganstvo u Dalmaciji najbolje je definirati kao
nedostatak organiziranog i ideološki definiranog kršćanstva, a ne kao njegov nestanak. Čak je i
doseljeničko stanovništvo, koje se obično naziva Slavenima, barem nekoliko generacija prije njihova
dolaska u Dalmaciju bilo izloženo utjecaju kršćanstva, pa bi bilo iznenađujuće da ga nisu ugradili u
svoje narodno vjerovanje. Groblja s grobnim mjestima u redovima u Dalmaciji predstavlja širi
kontekst za fragmentacije i obnovu društva u post-rimskom svijetu. Oni također ukazuju na
siromaštvo i pad životnog standarda, prikazan u jednostavnosti pogrebnih običaja. Nesretno je što za
sada imamo na raspolaganju materijal uglavnom iz obalnog područja i njegovog neposrednog zaleđa,
ostavljajući Dinarske Alpe neistraženima. Međutim, dokazi iz sedmog i većine osmog stoljeća
pokazuju sveukupnu sličnost u načinu na koji su pojedine zajednice u Ravnim kotarima i dolini Cetine
prilazile pokopu svojih mrtvih. Ispod površine zajedničkog kulturnog staništa, heterogenost različitih
aspekata obreda sahrane i odlaganje mrtvih otkriva znakove složene sociološke, regionalne, političke
i etničke fragmentacije u ovom razdoblju. U usporedbi s drugim grobnim grobnim mjestima u Europi,
naša pokazuju specifične obrasce koji odražavaju identitet i popularnu kulturu ruralnog stanovništva
u Dalmatinskom zaleđu. Kompozicija grobnih dobara postala je složenija krajem osmog stoljeća, što
se podudaralo s karolinškom ekspanzijom u regiji. Složenost grobnih dobara nudila je novo i
učinkovito sredstvo identifikacije s elitom, a vrlo je vjerojatno da je došlo do porasti nasljednih elita u
ovom razdoblju.

Oporavak
Tragovi oporavka postaju vidljivi krajem osmog stoljeća. Pejzaž moći znatno se promijenio izvan
Dalmacije. S jedne strane, zgrada Carstva Velikog Karla proširila je karolinšku kontrolu nad središnjom
Europom i Istrom; s druge strane, Bizantinci su pokazali namjeru konsolidacije svojih gubitaka u Italiji
i očuvanja svojih jadranskih posjeda. Sukob tih dviju sila - ili bolje rečeno, dvaju carskih projekata - na
Jadranu stoga ne iznenađuje. Bizantske carske ambicije ranog devetog stoljeća u gradovima
sjevernog Jadrana možemo vidjeti u simboličnim gestama kao što su povratak relikvija svetaca i
gradnja crkve u Zadru. Uspostavljanje dalmatinskog vojvodstva kao franačke poveznice jasno
pokazuje ulogu koju je ova regija igrala u karolinškim carskim projektima. Oboje su dugoročno bili
neuspješni, ali pojačana politička dinamika vidljivo je oživjeja ovaj kraj kao novu carsku granicu u
devetom stoljeću. Aachenski ugovor može se smatrati simboličkom potvrdom ovog oporavka.
Rezultat je bila podjela i preuređivanje carskih prostora i zona od interesa u post-rimskoj Dalmaciji.
Ova nova imperijalna dinamika rezultirala je povećanom društvenom složenošću među lokalnim
elitama, stvarajući složenije političke jedinice u ovom trenutku. Materijalni dokazi oporavaka
možemo vidjeti već u osmom i ranom devetom stoljeću, osobito na starohrvatskim grobljima u blizini
obale. Grobni artefakti postaju složeniji, dok uvezeni konjski alati i mačevi pokazuju novoformirane
društvene identitete i načine na koji su izraženi. Propadanje Drugog avarskog kaganata u ovo doba
pokrenulo je nova kretanja stanovništva diljem Panonske ravnice, a nije nemoguće da su se neke
skupine nastanile u Dalmaciji pod pokroviteljstvom Karolinaca. Karolinško kršćanstvo započelo je
surađivati s regijom intenzivnom izgradnjom crkve i širenjem karolinških sustava vjerovanja, što je
pomoglo legitimizaciji moći autohtonih elita. Upitno je da li je kršćanstvo uopće nestalo iz zaleđa. Baš
kao što su graditelji nacije iz devetnaestog stoljeća trebali depopulirati kasnoantičku Dalmaciju kako
bi je ponovno naselili masovnim slavenskim naseobinama, tako su trebali ukloniti kršćanstvo u
dalmatinskom zaleđu kako bi se doseljeni Hrvati i Srbi mogli krstiti, kako se navodi u priče De
administrando. Tek kad se zapadno kršćanstvo integriralo u nove imperijalne strukture karolinškog
svijeta, bilo je moguće uspostaviti novo pravoslavlje i povratiti kršćanstvo nad onim zajednicama koje
su i dalje živjele u mikrokršćanstvu - drugim riječima ˝krstiti ih˝.

Zaključak
Kolaps složenih društvenih sustava u post-rimskoj Dalmaciji odgovara opisu „kolapsa“ kao
pojednostavljenje složenih društvenih struktura. Dalmatinska društvo postalo je jednostavnije, a
razmjena informacija i trgovine je smanjena. Kolaps nisu uzrokovali isključivo vanjski faktori, poput
migracije ili osvajanja strane skupine, što je obično pretpostavka učenjaka. Zapravo, to je rezultat
dugotrajnih unutarnjih zbivanja i transformacije. Dalmatinsko zaleđe uspješno je preživjelo
nestabilnost u petom i šestom stoljeću, zahvaljujući samoodrživosti svog raspršenog obrasca
naseljavanja i dijelu carskog sustava koji je nastavio djelovati u ranom sedmom stoljeću. Tada
bizantsko carstvo više nije moglo opravdati zadržavanje čitave Dalmacije unutar svog carskog sustava.
Troškovi su daleko nadmašili dobitak tijekom krize s kojom se carstvo suočilo pod vladavinom
Heraklija. Posebna ekološka i zemljopisna obilježja Dalmacije svela su na minimum prijetnje carskim
interesima na Jadranu; za razliku od doline Morave u današnjoj Srbiji, regija nije bila prikladna za
komunikacijski put brzog transporta trupa iz Panonije kojom su dominirali Avari.

Propast post-romanske Dalmacije može se, prema tome, opisati kao promjena imperijalne dinamike,
pomicanje ovog područja s carske periferije na carsku granicu. Taj pomak uzrokovao je značajnu
fleksibilnost i pojednostavljenje u društvenim strukturama, kao što je to činio u identitetima tih
graničnih zajednica - neki su se odlučili za ponovno uspostavljanje veza s prošlošću, dok su drugi u
potpunosti transformirali svoje referentne okvire. U svim aspektima o kojima se razgovaralo -
političkom, društvenom, ekonomskom i ideološkom - oporavak složenih društvenih sustava može se
vidjeti kako u materijalnim dokazima, tako i u našim pisanim zapisima od devetog stoljeća nadalje. Za
razliku od prethodnog kolapsa, oporavak su uzrokovali vanjski faktori. Obnovljena imperijalna
dinamika u pograničnoj zoni bila je rezultat dvaju carskih projekata – karolinškog i bizantskog - koji
su uzrok formiranja sekundarnih političkih jedinica u dalmatinskoj pograničnoj zoni i veće društvene
konkurencije i složenosti. Ideološki i ekonomski sustavi ponovno su uspostavljeni kao posljedica ove
političke i društvene transformacije. Rimska i post-rimska Dalmacija, jedinstvena regija obilježena
svojim geografskim, kulturnim i ekološkim osobitostima, dobar je primjer regionalnog kolapsa i
oporavka složenih društvenih sustava. Budući da mnoga važna pitanja ostaju bez odgovora, to je i
zanimljivo područje budućih istraživanja.